A gdje je tata u cijeloj priči?

2021-09-14

  Vjerujem da su danas gotovo svi parovi odlučni u tome da oba roditelja sudjeluju u životu i brizi o potrebama djeteta od prvoga dana. Ipak, od samoga početka mamina je uloga mrvicu naglašenija, pa čak i ključna, počevši od poroda, preko dojenja, pa nadalje. Kako bi oboje sudjelovali koliko toliko ravnopravno, bitno se, kao i oko svega ostaloga, potruditi. Čini mi se nekako da mi žene krenemo ili tako da svoje partnere od početka uključimo i dajemo im prilike da i oni budu tu ili ih pak same odgurnemo sa strane jer možemo same ili želimo same ili smatramo da mi znamo bolje.

 Da, možda je nama ženama prirodno lakše premotati dijete, okupati ga, pobrinuti se oko njegovih osnovnih potreba, kasnije se s njima igrati, zabavljati ih i što već sve radimo, ali i naši muškarci sve to mogu uz malo truda. Neki imaju više volje, neki manje, ali nije da ne mogu. Ja imam sreću da je moj muž uvijek htio biti uključen, stoga je kod nas većinu vremena stvarno podjela zaduženja oko djeteta 50:50, ali želim skrenuti pažnju na to koliko svatko od nas ima različiti stil bavljenja djetetom i koliko je to u našem slučaju dobro za naše dijete jer se uči raznolikosti odmalena. Dok sam ja recimo u kućanskim poslovima, a dijete je sa mnom, potrudim se da je dijete uključeno. Pomaže usisavati, prska sredstva za čišćenje, briše površine, dodaje mi nekad ono što mi je potrebno, pustim da peremo suđe zajedno (čitaj: da se okupa dok pere suđe) itd. Sve to rezultiralo je njegovom voljom za sudjelovanjem u svemu što se u našem domu događa. Kad vidi da idemo ručati, on želi pomoći recimo sa donošenjem pribora. 

S druge strane, dok je muž u svom poslu, koji ima veze sa autima i sa vožnjom, pa se doma priprema tako što slaže što treba u aute, čisti ih, premješta po parkingu, naš dječak je s njim i on mu pomaže pospremati, zajedno se voze u autu po parkingu, on želi voziti kao i njegov tata i onda mu muž dozvoli da sjedne za upravljač i njih dvojica su najsretniji jer on vozi kao njegov tata. Svi ti boravci u autu i oko auta rezultirali su time da nam dijete uživa u vožnji i da govori kako će on jednog dana voziti, zna gdje se pale žmigavci, gdje se stavlja ključ, gdje se podešavaju svjetla, gdje se i kako otvaraju prozori, ali i time da imamo tantrum svaki put kad mu kažemo da ne može voziti upaljen auto jer je za to ipak premalen. 

Što se tiče igre, i muž i ja se volimo igrati loptom, stoga je u toj igri recimo svejedno koji od nas sudjeluje, ali muž se recimo više trudi da ta igra bude zabavna. Dok se ja jednostavno dodajem loptom i tu i tamo uzviknem "Gol!", on je sklon skakanju, komentiranju, trčanju, stoga je i djetetu automatski veselije, zabavnije i zanimljivije. Ja obožavam čitati, stoga sam ja uglavnom zadužena za uspavljivanje uz priče i u tome i ja i malac uživamo jer se dajem maksimalno da ispričam priču što zanimljivije, sa različitim glasovima, tonovima, načinima za približavanje onoga o čemu pričam. Moj muž, s druge strane, nikad nije bio ljubitelj knjiga, stoga on kaže da tek mora naučiti pričati tako kako ja pričam. Kad idemo u šetnju pa uzmemo bicikl, ja ću se praviti da me malac mora uloviti, pa ću trčati i držati tempo kojim on vozi, a moj muž će većinu puta pustiti dijete da vozi u svom ritmu i upozoravati ga kad treba usporiti. Uglavnom, svatko od nas ima svoj stil, naše dijete zna što radi s kojim od nas dvoje, koje su mu granice kod mene, koje kod muža i sve to skupa jako dobro funkcionira. Drago mi je da je tako i da nam život to dozvoljava barem u ove prve tri kako kažu, najvažnije godine, ali bih voljela svakako da nam to kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme i aktivnosti budu prioritet i tijekom cijelog njegovog odrastanja. Sklona sam mišljenju da ćemo na taj način i jednoga dana kada naše dijete bude odrasla osoba moći zajedno funkcionirati u skladu s obavezama, afinitetima i različitim životnim situacijama. A do tada, uživajmo!