en-Granice u odgoju - čemu služe i kako ih postaviti?

18/08/2020

Prvi zajednički članak u novoj, staroj suradnji ... D & T.

 Toliko se piše o granicama o odgoju. Toliko se pita o granicama u odgoju. Toliko je izazova u praksi, a sve nam je jasno u teoriji. Kakve su to granice?  Granice ponašanja ili  granice naše tolerancije? Zašto uopće granice?


  Prvo bih naglasila da suštinu odnosa roditelja i djeteta čini upravo taj sam ODNOS temeljen na pozitivnim osjećajima i vrijednostima - posebice se pritom ističe POVJERENJE. U odnosu s djetetom roditelj je onaj koji primjenjuje odgoj - a u odgoju je potrebno puno ljubavi, povjerenja, komunikacije ... ali i granica. Djeca trebaju granice, a roditelji trebaju i moraju spoznati da ih djeca trebaju. Roditelji trebaju i moraju spoznati zbog čega ih i oni i djeca trebaju.

  Granice bih objasnila kao male izazove za dijete, koji će djetetu pomoći da shvati što smije raditi, a što ne. Kako znamo što smije raditi, a što ne smije? Dijete kroz svoje postupke, igru i istraživanje konstantno nailazi na nove interese i želi sve isprobati, opipati, napraviti samo, baciti, stisnuti...Dijete ne razlučuje uvijek što je opasno za njega ili za nekog drugog... Zato smo tu mi (roditelji i odgojitelji) da im pojasnimo upravo to. Granice su dakle objašnjenja za dijete, razgovor s djetetom. Pokušajmo granice održavati upravo na taj način - smireno, staloženo, ali s upornošću i ne popuštanjem! Dakle, svaki roditelj prema svom dosadašnjem iskustvu ima viđenje prihvatljivih i neprihvatljivih ponašanja te prema tome i kreira granice u odgoju. To je individualno. O tome bi više riječi bilo u sklopu vrijednosti kojima se vodimo u odgoju.


Što je toliko izazovno u postavljanju granica?

  Većina današnjih roditelja odgajana je na drugačiji način, na način u kojem je bilo jasno da je roditelj glavni i sve što su njihovi roditelji rekli bio je zakon. Nije bilo prostora za rasprave, pregovaranja, neposluhe. O uvažavanju djeteta i prilagođavanju djetetu nije bilo puno spoznaja odnosno nisu svima bile jednako dostupne. Slijedi tranzicija u odgoju. Današnji roditelji ne žele tako odgajati svoju djecu. Žele im što više omogućiti, pružiti, uvažiti ih. Žele biti prijatelji djeci, žele da ih djeca vole. Ne žele izazvati negativne reakcije djeteta na svoje izjave ili postupke. Čitaju literaturu i tumače ju kako njima odgovara. Navest ću primjer, pojednostavljen. Nekadašnji roditelji dopustili bi djetetu malu čokoladicu jednom tjedno. Današnji roditelji dopuštaju više čokoladica dnevno kako se dijete ne bi osjećalo loše, "uvažavaju" djetetove potrebe i "prilagođavaju" se djetetu, "osluškuju" ga (primjer je s čokoladicom, no odnosi se na apsolutno sve). Jasno je roditeljima da toliko čokoladica nije dobro za djetetovo zdravlje, no oni nikako ne mogu reći "ne" jer dijete će plakati, vikati, udarati, reći im kako ih ne voli...... Ovo je jedan od razloga zbog kojih roditelji zapravo ne žele postaviti granice, iz straha prema djetetovoj reakciji.  

  Postoje dakako i roditelji koji žele postaviti granicu ili barem misle da žele. Navest ću i za to primjer. Vaše dijete krene trčati po stanu/kući. Vi ga upozorite da prestane. Okrenete se i radite nešto drugo. Dijete nastavlja (testiranje granica i isprobavanje čekajući na vašu reakciju je posve normalna i uobičajena razvojna faza/stanje), vi ne primjećujete i onda se dogodi ili da popustite i pustite dijete da trči kako biste mogli nastaviti sa svojom aktivnošću jer trenutno nemate snage za "borbu" s granicama ili počnete nekontrolirano vikati jer vas dijete isprva nije poslušalo, a nemate strpljenja za cijeli proces postavljanja granica.

  Dakle, nepostavljanje granica je potpuno normalna faza u procesu roditeljstva, procesu odgoja djece. To ne znači da je u redu da dijete nema granice u ponašanju. Kako bi se dijete osjećalo sigurno, imalo povjerenja u vas kao roditelje, osjećalo stabilnost u obitelji, mora imati granice. To je važno i kako bi razvilo pregovaračke kompetencije, ispitalo na koji način može doći do nečega. Da odmah razjasnim, postavljanje granica ne znači biti strog i hladan roditelj. Za početak pisanja o granicama u odgoju navela bih kako je važno zaista biti u redu s time što ste odredili, važno je to zaista misliti, htjeti i mirno to djetetu prikazati. Također je važno biti i ostati dosljedan.

  Vratimo se na primjer s trčanjem po kući. Kako postaviti granicu u tom slučaju? Prvo, mora vam biti vrlo jasno da nije u redu da dijete trči po kući i to vama mora biti u redu. Uvijek i uvijek se obratite direktno djetetu, gledajući ga u oči. Objasnite mu da se po kući ne trči, no ponudite i alternativu ( "U kući ne trčimo, kasnije ćemo ići na igralište pa tamo možeš trčati!"). U tom slučaju dijete niste zakinuli ni za što i dali ste mu mogućnost da zadovolji svoju potrebu za trčanjem, uvažili ste ga i poslušali. Što je dijete mlađe, neka vaše rečenice budu kraće i jednostavnije. Puno objašnjavanja dovodi do toga da vas u jednom trenutku dijete prestaje slušati (jer je to izvan njegovih razvojnih mogućnosti) i jedino što osjeti je kako ste mu se potpuno posvetili. Kratko i jasno izrazite djetetu što očekujete od njega ("Želim da sad prestaneš trčati!"). Dijete će vas testirati i dalje. Važno je ostati smiren i dosljedan, ne popustiti pred izazovom i ne početi vikati i raditi od toga problem. Teško je ponekad. Što prije postavite dobre temelje, kasnije će vam biti sve lakše. Ono što dijete čuje kad ostanete dosljedni je to da pazite na njegovu sigurnost, brinete o njemu i kraj vas se osjeća sigurno. Ako mu jednom dopustite da trči, a drugi put ne, dijete postaje zbunjeno i može se osjećati nesigurno. Kasnije ispunite obećanje o odlasku na igralište kako bi steklo povjerenje i uvijek vam vjerovalo i poštovalo vas.

  Nakon što dijete jednom usvoji pravilo o tome da se po kući ne trči, to ne znači da će prestati s ispitivanjem granica. Što ste dosljedniji i sigurniji u sebe, bit će vam lakše postaviti granice i vladati time. Također će biti lakše kad spoznate koliko je to važno za vaše dijete. Ako poželite burno reagirati, što dijete uči od vaše reakcije? Da su takve reakcije u redu i da ih i ono može primjenjivati. A onda smo u začaranom krugu neprimjerenih ponašanja - vaših i djetetovih. Ponavljam - tko je u tom odnosu odrastao? Tko treba izvući zadnje atome energije da smiri situaciju i vrati ju pod kontrolu/u normalu? - upravo vi/mi : RODITELJI!


  Imate namjeru, ali i neka pitanja

  Kao roditelji postavljate jasne granice i imate namjeru teoriju sprovesti kroz praksu, no ipak vam se nameću neka pitanja, poput:

1. Što ako dijete ne sluša naše granice i krši ih baš svaki put?
2. Što ako jako vrišti i baca se kada odredim granicu i kažem ne?
3. Što ako dijete ne shvaća zašto se to ne smije?
4. Što ako ja kažem ne, a drugi roditelj istu stvar dozvoljava?

  Slijede odgovori koji nisu recepti, već ih je potrebno prilagoditi vašoj konkretnoj situaciji i dobro promisliti što biste vi zapravo odgovorili i naveli kao svojevrsno rješenje.


1. Uvijek morate biti svjesni da kao roditelji donosite odluke što je najbolje za dijete te trebate biti ustrajni 99,99% vremena (dajem vam kredita 0,01% jer svi imamo svoje dane kada biamo se najradje teleportirali na pusti otok da nas nitko ništa ne pita i da dobijemo malo mira za sebe).


2. Ako dijete vrišti i baca se, naši prvi osjećaji prema tom ponašanju su vjerojatno: zašto ne prestane? Zašto ne može mirno primiti tu granicu? Zašto se to baš meni događa? Zašto nije mogao/la pričekati da dođemo kući, nego se počeo/la bacati nasred restorana? ... ... ...I ovdje vrijedi - SMiREN pristup! Mirnim glasom smirivati dijete, biti tu za njega, pojasniti koliko vas može čuti u tom trenutku, prigrliti dijete - dakle nešto od sličnih postupaka probajte kako biste umirili dijete. Vi ste važni kao PRIMJER, jer dijete od vaših reakcija mnogo uči o prihvatljivom ponašanju. Kada je dijete u smirenom stanju, lakše ćete nastaviti dalje razgovor, dogovor i slično. Vi najbolje poznajete svoje dijete, pa uvijek kada mislite da se nešto djetetu neće svidjeti ili da nešto neće prihvatiti, unaprijed smislite par strategija, a kako biste ga mogli privući tome - npr. pomoću nekog omiljenog lika iz slikovnice ili pomoću omiljene igračke i sl. (Primjer: želite djetetu skinuti sandale, no ono na prve vaše pokrete skidanja počinje histerizirati i ne želi ništa čuti...Pripremite unaprijed dragog medvjedića i demonstrirajte kako medvjedić jako voli i želi skidati svoje sandale te neka dijete pomogne medvjediću da ih skine). Uvijek maksimalno uključite dijete da vam pomogne u svemu što zajednički dogovarate, da odradi radnje koje može jer se tada dijete osjeća važno i prihvaćeno, a i osjeća se kao da je i ono prihvatilo i sudjelovalo u tom dogovoru svojom voljom. A s pozitivnim osjećajima dobivate i pozitivan odnos s vama, roditeljima. Držite se toga i ponavljajte si u glavi da vi to možete i sve će se riješiti!

3. Možda trenutno ne shvaća, ali s vašim ponavljanjem, ustrajnošću i primjerima bliskim djetetu doći ćete do toga da počne shvaćati. Dijete cijelo vrijeme prati vas i vaše reakcije. Ako vi reagirate svaki puta kad dijete ide prema loncu na upaljenom štednjaku i kažete smireno, ali ozbiljnim glasom "to nije za igru, to je opasno, pec pec" i udaljite dijete od toga - djetetu je to jasna i realna poruka da se to ne smije. Dijete u ovom trenutku ne shvaća vjerojatno da se to ne smije jer je na štednjaku nešto vruće, što bi ga moglo dovesti u opasnost, ali vi ste zato tu da na vrijeme osigurate uvjete da dijete može zadovoljiti svoju znatiželju, ali i da na vrijeme reagirate i objasnite djetetu zašto ne. Dakle svim mogućim resursima ste mu dali do znanja što činiti u takvoj situaciji. Nije rijetko da dijete zna da to ne smije raditi, no uporno to radi jer zna da će dobiti reakciju od roditelja pa baš zato i ponavlja  tu radnju - e onda si roditelji pomisle: "E vidi ti njega/nju, on/a to namjerno, e pa neće me zaj..." - udahnite, sjetite se da dijete MORA ISPROBAVATI GRANICE i to bezbroj puta, jer tako uči koji su "limiti granica", da to tako kažemo, odnosno uči da nećete popustiti ni nakon bezbroj i prvog puta te njegovo nepoželjno ponašanje svakim novim putem traje kraće, jer dijete opet nailazi na istu reakciju pa počinje odustajati od svojih pokušaja. Doći će vrijeme kad će odustati i prestati to raditi - vjerujte u to i strpljivo čekajte taj trenutak. Svaki roditelj je vjerojatno nekoliko puta zaslužio biti u Guinessovoj knjizi rekorda koliko puta je ponovio neku tvrdnju i objasnio zašto ne,  ali to je roditeljstvo!

4. Zvuči pomalo idilično? Mislim da je prošlo vrijeme da budemo sebični otkada smo postali roditelji. Došlo je vrijeme da progutamo svoj ego i okrenemo se bitnom fokusu u životu - svom djetetu. Možemo mi to!

Pitanje : Koja vam je najteža situacija za odrediti/održati granicu? Ili bolje  - za koju granicu biste se najradje teleportirali na Mars?

Ne ustručavajte se u procesu postavljanja granica tražiti podršku i savjet. Kad ovladate time, možete si i preuokviriti proces. Kad stigne slijedeći test vašeg djeteta, samo se nasmijte (u pozitivnom smislu) i postavite si to kao novu zagonetku koju trebate riješiti sa svojim djetetom, zagonetku koju svatko rješava na sebi svojstven način. Zagonetku koja vodi do nove zagonetke, a svaka slijedeća do konačnog rješenja! I ne zaboravite biti ponosni na uspješno rješen novi izazov u odgoju! 

Daria i Tea