en-Mama, tata, zašto moram dijeliti?

31/08/2020

Uistinu, zašto vaše dijete mora dijeliti? Da ne bude sebično, škrto, jer je to kulturološki prihvatljivo, jer želite da drugi misle kako je vaše dijete dobro odgojeno, zato što vi smatrate da mora i gotovo?

Prvenstveno je važno da razumijete kako je djeci do određene dobi teško uopće razumjeti koncept dijeljenja. Osim toga, s jedne strane djecu učimo da dijele, a s druge strane da dobro čuvaju svoje stvari (učimo ih odgovornosti). Oboje je u redu, no kod djece to često ne ide zajedno jer jedno je u potpunoj suprotnosti s drugim. Dijete čuva svoju igračku i udovoljava vašem kriteriju poželjnog ponašanja, a onda bi odjednom tu igračku trebalo dati drugome u ruke iz istog razloga - da udovolji vašem kriteriju poželjnog ponašanja. To je situacija sagledana iz dječje perspektive. Važno je da to razumijete - da su vaša i djetetova perspektiva potpuno različite. Vi kao odrasla osoba dobro poznate koncept dijeljenja i odgovornosti za svoje stvari, no kod djece je to malo drugačije. Postoji i ekstremna verzija opisanog, kojom ću vam dodatno pokušati dočarati kontradiktornost onoga što učimo djecu. Roditelji koji djeci govore: "Pazi da ti to netko ne ukrade!" i ti isti roditelji koji djeci govore: "Moraš dati taj kamiončić prijatelju, daj mu da se poigra!". Ovo ponašanje je sasvim u redu i izgovorene riječi su izgovorene u najboljoj namjeri kako biste dijete nečemu poučili. Nakon što sam vam opisala kako to djeca interpretiraju, voljela bih da samo razmislite o ovakvim uputama danima djeci te da pokušate razumjeti zašto vaše dijete grčevito stišće svoj kamiončić i ne želi ga dati drugome. Ipak ste mu dali nalog da pazi da ga netko ne ukrade, da ga ne izgubi. U ovakvim situacijama dijete je zbunjeno, a jedino što želi je udovoljiti vama.

Učenjem djeteta da dijeli na način da ga "tjeramo" na to može izazvati baš suprotno i kod djeteta se kasnije mogu razviti osobine koje će biti s time u suprotnosti. U redu je da dijete posjeduje svoj kamiončić, lutkicu. U redu je da zna da je to njegovo i u redu je da svoje igračke ne dijeli. U redu je da dijete osjeti da nešto posjeduje i da je odgovorno za to. S vremenom će shvatiti i što znači dijeliti. Također, već i vrapci na grani znaju da dijete uči imitiranjem odraslih pa će tako naučiti dijeliti u okolini koja je takva.

Sve je sad ovo vama razumljivo, ali vi ste se baš našli na nekom rođendanu/druženju i sad nastupa taj veliki test - što ako vaše dijete ne podijeli tu igračku? A sve oči su uprte baš u vaše dijete. Prvo, nisu sve oči uprte baš u vaše dijete. Ako i jesu, to je zato što se i druge mame žele uvjeriti kako ima još djece koja nisu spremna samo tako podijeliti nešto svoje s drugima. Drugo, sigurna sam da velika većina djece na toj prigodi također prolazi kroz isti test, a igračke za koje mislite da oni rado dijele su one s kojima se trenutno ne igraju ili ih ne zanimaju, zar ne? Ono što možete napraviti u takvim situacijama je prići svom djetetu i predložiti da samo pokaže svoju igračku iz svoje ruke, potom da ju dade drugom djetetu kako bi je ono samo kratko pogledalo. Kada se vaše dijete uvjeri kako je njegova igračka sigurna i nije nestala, možete pokušati predložiti zajedničku igru tom igračkom u koju je obavezno uključeno i vaše dijete. U redu je ako vam to ne uspije ni nakon deset pokušaja. To je proces koji traje.

Uz osvještavanje djeteta o važnosti dijeljenja, dobro je i osvijestiti i senzibilizirati dijete prema tuđim igračkama. U redu je da nam netko ne želi dati nešto svoje, dijete to mora prihvatiti. To će moći nakon što osvijesti odgovornost za svoje stvari, mogućnost dijeljenja ili barem pokazivanja svojih stvari drugima, a i osjećaj koji se pojavi kad ga netko odbije je važan. Treba ga imenovati, prepoznati i razgovarati o tome, kao i osjećaj koji se pojavi kad vaše dijete drugome dade igračku - kada podijeli. Verbaliziranje i razgovor o emocijama podrazumijevaju se najranije oko šeste godine. Sve prije toga je moguće, ali ne na istoj razini. Slobodno porazgovarajte s djetetom o tome zašto ne želi dijeliti, kako se osjeća kada dijeli te kako se osjeća kada drugi s njime ne dijele. Dotada, budite primjer onoga što želite kod djeteta postići i pokušajte razumjeti njegovu perspektivu.

Na kraju, opisat ću vam svoj osobni primjer. Prekomjernim radom na dijeljenju, prekomjernim nametanjem te osobine (to nije pogrešno, iz najbolje namjere je) kod djece se stvaraju različite reakcije i ponašanja. Iz faze obaveznog dijeljenja svega sa svima, u jednom trenutku sam prešla u ego fazu u kojoj sam imala potrebu imati nešto samo moje i samo za mene (naravno da su me okarakterizirali sebičnom). I danas se u nekim situacijama jave te osobine. Kad sam donekle izišla iz faze "sebičnosti", prešla sam u fazu prekomjernog dijeljenja. Da mi je za vrijeme pisanja ovog članka došla prijateljica i zamolila me za moj laptop (razlog može biti potpuno banalan poput igranja igrica), ja bih joj ga posudila. I na dva dana ako treba, bez obzira što nisam završila svoj članak i svoje obaveze. Stoga, budite oprezni kad kod djeteta potičete razvoj određene osobine. Moj osobni primjer vam služi kako biste shvatili da ja ponekad nemam granicu u dijeljenju. Nije to loše, meni je u redu ta osobina. No, i vi i ja znamo da to nije baš toliko u redu.

Pa razmislite još jednom- zašto vaše dijete mora dijeliti? I kako ćete ga tome poučiti? Ili možda zapravo želite razviti osobinu uvažavanja drugih i njihovih potreba, ali poštujući pritom sebe i svoje granice?