Jedan od onih dana

2021-08-08

Jedan od onih dana...

Ima tih dana kad se na kraju dana zamisliš i ne znaš uopće kako si preživjela. Imati dijete je najveći blagoslov, gledati ga kako raste, rasti zajedno s njim, buditi dijete u sebi iz dana u dan kako bismo bili što bliži svome djetetu uistinu jest jedan divan i poseban proces.

Dok je bio mali misliš se jede li dovoljno, spava li dovoljno, napreduje li dovoljno, a zapravo se nemaš oko čega brinuti. Sad kad ima skoro dvije godine pitam se jesam li mogla više uživati, a manje brinuti. Jesam, naravno, ali prvi put sam majka i sve me snašlo u potpunosti nespremnu. Moj dječak će za 2 i po mjeseca napuniti 2 godine. Svoj karakter pokazuje od prvih dana. Pravi je "malac tvrdoglavac", kako ga volim zvati. Uporan, dosljedan u borbi za onim što trenutno želi, ne bira sredstva.

U posljednje vrijeme ta njegova sredstva borbe su bila redom udaranje glavom o bilo što, nebitno koliko tvrda podloga bila, zatim griženje i sad, najnovije, udaranje rukama nas koji ga okružujemo.

Znam da je pozadina životni kaos u kojem se nalazimo već neko vrijeme, ali na dane kad sve to što muči mene, a očito posljedično muči i njega, izađe van na tako neugodan i težak način, osjećam se slomljeno, poraženo, jadno i bijedno. Na dane se pitam pa kako je moguće da mi je dano postati nečijom majkom ako se ne znam nositi sa svim izazovima koje mi moje dijete priređuje, a onda se sjetim da to dijete još nema niti dvije godine i padnem u još veću depresiju. Ako se ne znam izboriti sa dvogodišnjakom, kako ću tek "ratovati" sa predškolcem ili jednoga dana, sa pubertetlijom? Osjećam se nespremnom za sve što dolazi jer se i sad na dane jako teško nosim sa njegovim ispadima bijesa. Vičem, urlam, pokušavam nadglasati njegov plač, a on ne čuje ništa. I ja to znam, da on ne čuje jer je koncentriran na ono što ne može dobiti. Ipak, ne znam kako mu objasniti u ovoj dobi da se neke stvari ne smiju, da udaranje nije opcija, da mu nitko ne želi ništa nažao i da smo tu za njega. Što god da ja pitam, predložim, ponudim, njegov odgovor na sve je "ne". Otima se, ne da mi da ga držim, traži gdje će nešto ugristi jer je toliko bijesan. Ponekad kad su ti ispadi dugotrajni i kad u potpunosti iscrpi i sebe i mene svojom borbom i plačem, uspijem ga umiriti zagrljajem i tapšanjem po leđima dok ne zaspi. Umori sebe, umori mene i onda zaspi kao maleni anđeo. Nekoliko jecaja dok u potpunosti utone u san mene na kraju dana u potpunosti dotuku. S jedne sam strane sretna jer sam ga uspjela smiriti i fascinira me koliko se može opirati, ali onda se ipak opusti u mom zagrljaju i utone u san, a s druge strane sam unaprijed umorna jer znam da je ovo bila samo jedna u nizu borbi. Ipak, koja god u nizu bila, borba je iza nas i savladana je. Idemo dalje, tješim se onom poznatom roditeljskom rečenicom "proći će" i iščekujem sve što nosi novi dan.