Kako sam odustala od odvikavanja

2021-08-08

  Dakle, nekako s drugim rođendanom kreće priča o velikom dječaku koji bi mogao piškiti u wc. 

Priča okoline, naravno, jer znamo da je okolina pametnija od sve i jednog roditelja koji je ikad imao dijete.

Da stvar bude bolja, kod nas u obitelji su dvije djevojčice malo starije od mog dječaka, a većina prijatelja koji imaju djecu, imaju djecu od 3-4 godine. Moj maleni sve njih promatra kako idu na svoj mali wc, oduševljeno viče što oni rade i odmah nakon što oni obave, on želi to isto. Ponekad je toliko naporan u svom iskazivanju tih želja da ga ja i stavim na wc, ali on, naravno, nikad ništa ne obavi. I tako prolazi prvi mjesec nakon rođendana, prolazi i drugi mjesec nakon rođendana i dolazi ljeto. Vrućina, sparina, dječica oko nas uglavnom gola/u donjem rublju/pelenama i ja razmišljam sama sa sobom "idem probati, nemam što izgubiti". Srećom imam nekoliko prijateljica koje su rodile prije mene pa me jedna od njih davno savjetovala po pitanju odvikavanja i rekla "Nemoj mučiti i sebe i njega! Ako vidiš da ne ide, pusti, već za mjesec dana probaj opet, pa ćeš vidjeti kako će tada biti. Bolje da uživate nego da se ljutite jedno na drugo zato što nešto forsiraš."

On već sigurno pola godine najavljuje veliku nuždu, ponekad nas izvijesti i da je piškio, sam traži da mu promijenimo pelenu kad mu počne smetati, ali nekako najveći znak da bi možda mogao biti spreman bio je taj što već sigurno par mjeseci ne piški preko noći, dakle budi se svako jutro sa suhom pelenom. I ja sam odredila samoj sebi da ćemo početi kad bude imao 2 godine i 3 mjeseca, dala sam svojim živcima rok od dva tjedna, pa kako bude. Naime, ne znam je li uopće potrebno spominjati da sam sama u cijeloj priči jer muž noću radi, danju spava, stoga je od njega vrlo optimistično očekivati bilo kakav angažman. Rekla sam malenom da skidamo pelenu, pokazala sam mu njegov wc u koji ćemo odsad ići kad treba piškiti ili kakati, rekla sam da će trebati vremena i da se ne brine i tako smo polako krenuli. Ujutro je išao sa mnom na wc i prva 2-3 dana je uspješno obavio to prvo jutarnje piškenje u kahlicu. Sve nakon toga bilo je posvuda. Najprije bi mi samo rekao "Piškim." Ili "Piškio sam." Veliku nuždu je počeo zadržavati, pa najprije nije obavljao po tri dana, a onda kad nije više mogao obavljao je u gaće. I nije dao da ga presvučem. Dakle, hodao je tako oko nas po sat vremena odbijajući da ga presvučem. Peti dan je dan uspio cijeli dan zvati i obavljati piškenje gdje treba, a kakanje i dalje u gaće. Naravno da sam pucala od ponosa i počela vjerovati da ćemo stvarno uspjeti to srediti, ali nakon toga raspad sistema. Stavim ga na kahlicu, on se ustane. Pitam ga treba li piškiti, kaže da ne treba i minutu nakon toga obavi pored mene. Kaka i dalje u gaće. I dalje ne želi da ga presvučem. Osmi se dan lagano predajem. Vidim da mi je previše i vidim da on može, ali ne želi. Znam već da je jako tvrdoglav i da ne odustaje kad nešto naumi. Kad se jedan dan popiškio pored kreveta i rekao mi "Pokupi.", to je bilo to. Rekoh dosta je zasad, pokušat ćemo opet kroz neko vrijeme. Kad ja budem smirenija, kad se okolnosti u kojima trenutno živimo malo promijene, kad bude i muž mogao biti uključen u cijeli proces, možda tada bude bolje. Svjesna sam da je još možda rano iako znam da je sve to individualno. Svjesna sam da je možda i njemu previše svega oko njega da bi još i na to mislio. Pitala sam ga hoćemo li vratiti pelenu i rekao je da hoćemo. Moram dodati i da je odmah kad smo vratili pelenu, obavio nuždu. Ja sam to protumačila kao znak da se opustio i da mu je trenutno odvikavanje stres kao i meni. Iako sam se trudila ne biti nervozna kad bih vidjela da je obavio iako sam ga pitala pa nije htio na kahlicu, pokušavala sam biti što smirenija, nisam prigovarala za pranje, nisam mu govorila da je prljav, jednostavno bih ga sredila i rekla da mi pokuša sljedeći put reći da odemo na kahlicu. Ipak, kao i nebrojeno puta dosad, shvaćam da on osjeti i ono što ja ne pokažem, pa je tako i sada svojim ponašanjem pokazao da je bolje za oboje da se odvikavanjem bavimo neki drugi put. 

Rastemo zajedno, učimo zajedno, pratim ja njega, promatra on mene i veselimo se i dalje svemu što nam stiže.