Kako se nositi s dječjim plačem?

2020-09-18

Jesmo li mi ti koji trebamo dopustiti ili ne djetetu da iskaže svoje emocije?

Tko nama dopušta ili ne dopušta iskazivanje emocija?
O tome odlučujemo mi sami.


Ne treba se bojati pred djetetom iskazivati emocije. 

Dijete se tako uči prepoznati širok spektar emocija - i onih pozitivnih i onih negativnih. Poznato je kako zadržavanje emocija nije zdravo za naš organizam. Potreban nam je filtar kroz koji će emocije izaći, kako bi naš organizam bio u stabilnom stanju.

Kome je teže?

... Roditelju se nositi s vlastitim emocijama koje osjeća dok nešto s djetetom nije u redu ili dok dijete ispoljava neke negativne emocije ... ili je u tim trenucima teže djetetu koje osjeća te negativne emocije?
Ne možemo znati kome je teže, no roditelj je u tome onaj koji je svjesniji svojih i tuđih emocija te pounutrašnjuje i djetetovo i svoje stanje. Može se reći da roditelji ponekad sve duplo proživljavaju.
Je li roditelju teško dopustiti djetetu da iskaže svoje emocije?
Ponekad stvarno da.
Kada plaču, ne možemo ih slušati...

Moje osobno iskustvo to potvrđuje. Prije no što sam dobila dijete imala sam iskustva s dječjim plačem iz vrtića. To se ponajviše odnosi na razdoblje prilagodbe jasličke djece na vrtić tijekom koje uvijek budem prisutna u skupinama te tješim i djecu, i roditelje, i odgajatelje i sebe. Nikada mi to nije bilo lako niti će biti. Uvijek imam potrebu učiniti sve samo da dijete ne bi plakalo. To je ono iskonski iz mene. S godinama sam naučila (iako sam to otpočetka znala u teoriji) da djeca moraju isplakati svoje i onda će biti sve dobro. Ta činjenica ne olakšava puno ovaj dio kada ih treba slušati te pokušavati tješiti i preusmjeriti pažnju dok plaču. Tijekom tih godina znala sam pričati sa svojom kumom (koja ima 3 djece) oko metoda odgoja te bih joj znala savjetovati da neke stvari pokuša ustrajnije i da izdrži malo negodovanja pa će kroz koji dan biti bolje (na primjer uspavljivanje djeteta u krevetiću), na što bi mi ona uvijek odgovarala kako ne može slušati njihov plač ni sekunde.

Onda sam i sama postala mama. Kad je kao beba znao zaplakati, to je bilo kao da mi netko s iglama para uši, stvarno je bio užasan osjećaj dok plače. Mislila sam da mi je u jaslicama bilo teško, no plač mog djeteta pada mi još (barem) tisuću puta teže. Dok je imao grčeve i neutješno plakao, znala sam s njime plakati i onda je tata uskakao da nas oboje tješi.

E sad ja s ovakvom pozadinom pišem "dopustite djetetu da plače".
Pišem članak samoj sebi i vama. Mislim da je svima konkretno plač najteži u situacijama kada dijete nešto boli ili je bolesno i mi im pritom ne možemo pomoći, već samo biti tu za njih. To bi bile emocije prouzrokovane fizičkim stanjem, na koje ni mi ni dijete nemamo utjecaja te koje će uvijek biti teško prihvatljive i djeci i roditeljima.

Dotaknula bih se sada emocija koje su prouzrokovane interakcijom u međusobnom odnosu roditelj-dijete. Primjerice, kada roditelj djetetu brani određene akcije ("To nije za igru, vrati to gdje je bilo", "Rekli smo da ćemo kupiti jednu čokoladicu u dućanu, ne možemo više od toga", "Krevet nije za skakanje, to je opasno" itd.), dijete će možebitno reagirati emocijom nezadovoljstva na neki način. Ovisno o dječjem karakteru i stilu roditeljskog odgoja, dijete će ili početi plakati, vikati, bacati se, na neki način protestirati, a neki će samo ponoviti što je roditelj rekao ili će se nasmijati jer znaju da se to ne smije i sl.

U situacijama dogovora oko granica u odgoju s djetetom, dijete će ispoljavati razne emocije. Prevest ćemo sada prethodno navedene reakcije djeteta u emocije: 

plakanje = tuga, vikanje = ljutnja, bacanje = prkos, protestiranje = nezadovoljstvo, ponavljanje za roditeljem = staloženost, smiješak = slaganje.

*Napomena: neke navedene emocije mogu se činiti zapravo kao osobine (staloženost...), no činile su mi se najpogodnije za objašnjenje stanja djeteta. 

Iako, svaka ova akcija djeteta ovisno o konkretnoj situaciji može značiti i drugačije emocije: ljubomoru, inat, strah, sram, gađenje, sreću, poistovjećivanje itd.

E sada, kada dijete u takvim situacijama počne vikati, plakati, udarati... mi želimo što prije zaustaviti takvo ponašanje.

Je li to uvijek ispravan postupak? 

Tu je potrebna roditeljska procjena. Jasno je kako je ispravno zaustaviti opasne situacije (udaranje, bacanje i sl.), a što s plakanjem, vikanjem? Koliko plakanja djetetu treba da izbaci to iz sebe, a nakon koliko da ga pokušavamo zaustaviti? Ključno bi bilo kada dijete počne plakati da primijetimo to i obratimo se djetetu, npr. "U redu je da si tužan/a, mogu li ti kako pomoći?" Ako dijete nije zainteresirano i ne želi razgovarati, možemo pokušati izverbalizirati što se dogodilo, npr. "Nisi mogao stavljati prste u utičnicu jer je to opasno, sada si malo tužan, ali mama/tata je tu ako želiš pričati/zagrljaj". Također je potrebno procijeniti što bi svakom pojedinom djetetu moglo odgovarati u takvoj situaciji. Ono što provjereno nije primjereno u takvoj situaciji su izjave poput "Nemoj plakati, zašto plačeš, pa to smo već 100 puta rekli..." ili "Pa ti si već veliki/a, nemoj plakati" ili "To uopće nije razlog za plakanje".

Shvaćate? Možete tješiti dijete i željeti da ne plače, no nikako ga nemojte sputavati i govoriti kako ne treba plakati. Svi ponekad plačemo i to je u redu. Trebamo djetetu dozvoliti da se uči samoregulaciji emocija.

Teško je i prepoznati emociju i pravilno reagirati i onda još omogućiti djetetu prostor da iskaže tu emociju na siguran način. Još k tome u svakoj situaciji. Zato osluškujemo dijete, razmišljamo o njemu, spajamo smjernice u svojoj glavi i onda kada dođe do sljedeće situacije sami sebi govorimo "Samo mu/joj nemoj reći nemoj plakati i razgovaraj s njime/njom".

Jednostavno je ako si postavimo da je jednostavno. Zato dopustimo djetetu da izrazi ono što dolazi iznutra, da izbaci to na površinu i filtrira svoj organizam. A ako je nama teže nego djetetu, dozvolimo i sebi da to na neki prihvatljiv način izbacimo iz sebe.

Tea bez tabua