(Ne)dijeljenje

2021-08-21

"To je moje!"

Kažu da si kad imaš dijete/djecu stalno u nekoj fazi.

 I tako plivaš nekako kroz ono što te u određenoj fazi snađe i nadaš se da će što prije proći. Dosad smo imali fazu udaranja glavom, fazu griženja, fazu grebanja, fazu guranja, fazu udaranja, općenito smo neko vrijeme već u fazi famoznih tantruma, a sad je došla faza koju bih ja nazvala "to je moje" faza. Imamo brdo igračaka kod kuće (vjerujem kao i većina roditelja), ali nekako su uvijek zanimljivije tuđe igračke s kojima dolazimo u kontakt recimo kad smo na plaži. Pitamo smijemo li posuditi, uglavnom nam djeca dozvole jer je moje dijete među najmlađima u društvu i bude sve u redu dok ne dođe vrijeme da se igračka vrati. Onda uz malo negodovanja ipak vratimo. Ali, to dijete koje nam je posudilo nešto svoje želi probati nešto naše. Ja kao roditelj pokušavam objasniti da moramo sada mi posuditi, ali moje dijete to ne dozvoljava. Viče na sav glas "Ne!" i "To je moje!"

 Kreće ludilo, kreće vriska, otima se, čupa, udara, cijela je plaža već naučila kako se zove od mog ponavljanja njegovog imena. 

Kako? Kako mu objasniti?

Razgovaramo kad se smirimo, usput spominjemo kako treba druge ponuditi, kako je lijepo dijeliti, posuditi, ali jednostavno to do njega još ne dopire. On želi ono što je njegovo, ali želi i ono što je tuđe, a što mu je zanimljivo, ali nije spreman dijeliti. I tako nas dvoje iz dana u dan idemo pokušavajući se uspješno družiti sa drugom djecom, ali često se vraćamo kući u suzama jer eto, on ne želi dijeliti. 

U svemu tome zanimljivo mi je kako s nekom djecom to dijeljenje ipak ide, pa se čak i zaigraju zajedno, a s nekom ne ide nikako i obavezno završava ružno, vriskom i lupanjem. Čini mi se da ću do daljnjega morati hodati s njim kao njegova sjena pokušavajući zaštititi drugu djecu od posljedica njegove ljutnje, ali i provoditi puno vremena objašnjavajući da nije sve samo njegovo i da ne može samo on uvijek imati i svoje i tuđe igračke.

 Ponekad se čak zapitam kako bi bilo da ima brata ili sestru, bi li se išta promijenilo, ali onda se sjetim primjera "sebične" djece iz naše okoline koja imaju i stariju i mlađu braću ili sestre, a opet se tako ponašaju. 

Rješenje je, pretpostavljam, čekati da prođe i da krene nešto novo. I tako unedogled!