Rutine i(li) ''go with the flow''

2021-09-02

   I prije rođenja djeteta čitala sam o tome koliko su rutine važne. Bilo bi poželjno stvoriti neke svakodnevne rituale kojih ćemo se držati kako bi se dijete osjećalo sigurno i zaštićeno i kako bi lakše funkcioniralo jer zna što slijedi. Naravno da je nemoguće da svaki dan izgleda isto, ali ipak neke rituale/rutine bi trebalo uspostaviti čim prije. Prihvatila sam to i mislila da neće biti problema jer sam i sama pobornik rutina. Volim znati svoj raspored unaprijed i najbolje funkcioniram kad od jutra slijedim nekakvu ''to-do'' listu. Osjećaj na kraju dana kad prekrižim sve sa liste je nešto savršeno. I tako sam sama sa sobom donijela odluku da ćemo svakako imati rutinu večernjeg kupanja i opuštanja pred spavanje, a uspavljivanje će se sastojati od pjevanja i/ili čitanja. Tako sam zamislila naše večernje sate i to je bilo jedino čega sam se baš htjela držati. O drugim rutinama nisam razmišljala jer sam naivno mislila da će život biti kao i prije, samo s jednom savršenom bebom sa strane koja promatra sve što radim i zabavlja se sama u kolicima ili na nekoj podlozi.

  Nakon prvih mjesec dana kaosa i bivanja doma u zatvorenom što zbog ružnog vremena vani, što zbog mog psihofizičkog stanja, bilo je vrijeme za odlazak u prvu šetnju. Nakon prvotnih negodovanja dječak je počeo surađivati, prihvaćati boravak na zraku i u kolicima i polako, ali sigurno jutarnje šetnje su postale naša rutina. S vremenom se u te šetnje uključio i odlazak u nabavu, pa čak i na kavu s prijateljicama. Bila je to rutina koja je godila i mami i bebi. Rutinu smo njegovali sve dok smo koristili kolica, a kad je mališan krenuo hodati, uskoro smo kolica zamijenili biciklom guralicom, tako da opet idemo u jutarnje šetnje, ali sada je on taj koji upravlja prijevoznim sredstvom. Otkad je krenuo u vrtić, to nam je opcija za dane kad ostane kod kuće ili za vikend.

  Za razliku od večernjeg odlaska na spavanje, o dnevnom spavanju nisam razmišljala. Nisam planirala kad bi trebalo biti to vrijeme spavanja, kad bi mi najviše odgovaralo, jednostavno sam pratila kako bi on počeo pokazivati znakove umora i onda bih mu malo pomogla da zaspi tako što bih ga nosila, pjevala mu, tapšala ga po leđima dok leži na kauču ili bih ga zaljuljala u kolicima. U ovom slučaju bilo je više ''go with the flow''. I tako funkcioniramo i dan danas. Znamo da će popodnevno spavanje doći na red, ali kada, to je iz dana u dan neizvjesno. Ako idemo u vrtić, zaspi u autu i nastavi doma. Ako je kod kuće, nekad zaspi odmah iza ručka, nekad se borimo do 16 sati, a nekad ako baš ne ide, pustimo. Znamo da će se umoriti i zaspati lakše i ranije navečer. Nakon nekoliko epizoda prisilnog uspavljivanja shvatila sam da mi je lakše podnijeti da tu i tamo negoduje kroz popodne jer nije spavao, nego plač i vrisku jer ga pokušavam uspavati, a on iz nekog razloga ne želi ili ne može zaspati.

  I tako ja sama sa sobom često razmišljam jesam li možda od početka trebala inzistirati na rasporedu. Pogotovo kad vidim mame i djecu koja funkcioniraju kao sat. Točno se zna kad je ručak, kad je popodnevno spavanje, kad je vrijeme za slatkiše, kad je vrijeme za parkić, kad je vrijeme za kupanje, sve je u minutu isplanirano i to se poštuje jer inače je kaos. Na dane se divim i razmišljam kako dobro mi i funkcioniramo jer kad to vidim, ispada da mi živimo kaos. Onda stanem i zapitam se jesam li inače bila baš toliko isprogramirana i sjetim se da nisam. Da, u redu je imati raspored i neke okvirne obaveze i vrijeme predviđeno za njih, ali neposredno prije rođenja djeteta i pogotovo na porodiljnom, nisam imala niti plan niti fiksni raspored. Imala sam na raspolaganju dane za nas. Dane za upoznavanje, dane za prilagodbu, dane za uživanje. I ti su dani potrajali sve dok dječak nije imao godinu i pet mjeseci, a ja sam neočekivano počela raditi. Svaka od nas mama je različita i normalno je da imamo svaka svoj raspored i svaka svoje navike. A što se rutina tiče, da, istina je da one puno znače našim mališanima, istina je da ih sami traže kad vide da nešto nije kao inače, istina je da nas tako uče kako je ipak dobro imati u danu nešto čega ćeš se držati i što ćeš njegovati. Kad se to poštuje i kad se prati kako se maleni osjećaju i kako se ponašaju, pa im se prilagodimo koliko možemo, dani su lakši i ljepši, kako njima, tako i nama roditeljima.