Tate u odgoju

2020-09-11

Kao i mame, tate u odgoju sudjeluju ovisno o svojim posebnostima (pozadini, svjetonazoru, vlastitom odgoju, životnim navikama, odnosu s partnericom, obavezama, karakteru...).

Mislim da danas više nije potrebno posebno naglašavati važnost očeva u odgoju djece. Zadnjih desetljeća stavljen je dovoljno veliki naglasak na očeve u odgoju te su očevi danas ravnopravni u odgoju s majkama. Pedagoška literatura naziva to "ravnopravno roditeljsko partnerstvo" (Brajša 1995; Čudina Obradović i Obradović, 2003, Bracket, 2009). Jesu li zaista ravnopravni ili nisu, mislim da je ostavljeno na izbor svakoj pojedinoj obitelji kao mikro zajednici koja sama određuje vlastita pravila, navike te raspodjelu "poslova" i uloga.

Majka se u literaturi i dalje smatra primarnim odgajateljem djeteta, ponajviše zbog resursa koje u najranijoj dobi može pružiti djetetu samo ona (sam čin rođenja i povezivanja još u prvim danima u rodilištu, prvi kontakt poznatog tijela na tijelo odmah po porodu i dojenje (kolostrum kao prvo mlijeko bogato antitijelima i imunitetom za dijete), zbog djetetovog instinkta traženja hrane odnosno majčine dojke. Kao majci mi se pišući ovo javljaju nevjerojatne emocije. Svi vi koji ste dobili dijete, možete se pronaći u ovome, a oni koji će to tek iskusiti, uvidjet će posebnost tih osjećaja koji ne odlaze samo tako.

Dosta o majkama :)

Ako majke nažalost zbog nekog razloga nema nakon samog poroda ili je spriječena biti s djetetom, tu je otac koji će i te prve trenutke pružiti djetetu iste poveznice kao i majka (dodir tijela na tijelo, hranjenje na primjeren način, povezivanje...). Očevi su u prirodnoj nemogućnosti roditi i dojiti (makar bih ja najradje da oni stvarno i to mogu), no sve druge elemente mogu zadovoljiti kao i majke.

Što stručna literatura donosi o značajnosti očeva u odgoju?

  • Djeca stvaraju vlastitu sliku o sebi koristeći oca kao uzor.
  • Djeca koja imaju uključenijeg oca pokazuju manje problema u ponašanju, manje imaju poteškoća u školi te općenito imaju veće životne i obrazovne ambicije.
  • Očevo bavljenje djetetom tijekom prvih 30 mjeseci života znatno utječe na razvoj djetetove inteligencije u kasnijem djetinjstvu (tzv. odgođeni učinak očeve uključenosti).
  • Kvaliteta očinstva u doba predškolskog i školskog uzrasta djeteta izravno ovisi o učestalosti očevog bavljenja djetetom od samog rođenja.
  • Očev "zaigraniji" pristup i manja briga za neke pojedinosti svakodnevice potiče djetetovu kreativnost i buduća obrazovna postignuća.
  • Igra u kojoj sudjeluje otac s djetetom osobito povoljno utječe na djetetovu regulaciju emocija, društvenu prilagođenost i popularnost.

Kao o raznim tipovima majki, tako možemo govoriti i o raznim tipovima očeva.

1. Očevi koji su iznimno zainteresirani za dijete i sudjeluju u svim vrstama situacija koje se s djetetom mogu proći  (jednostavno moram razglasiti do svemira i natrag da je moj muž u ovoj kategoriji, što je stvarno izvanredno, što nas čini toliko sretnima, na čemu sam mu u isto vrijeme toliko zahvalna a u isto vrijeme znam da i ne moram biti jer je to njemu samom kao tati iznimno zadovoljstvo i svojstvena odluka koja dolazi iz njega samog).

2. Očevi koji su tu kada zatreba (ponekad samoinicijativno, ponekad na zahtjev majke ili djeteta). Ovi očevi jesu tu, no nisu baš pripremljeni i voljni sudjelovati u svakoj vrsti situacije. Većinom da, no nekada će radje sve prepustiti majki ili nekom drugom. Što je i u redu. Svatko odlučuje o svojim mogućnostima.

3. Očevi koji će pripomoć ako baš vide da je frka, no neće se baš miješati i sudjelovati ako ih se ne pita.

4. Očevi koji većinom rade nešto svoje ili ih nema, a kada su prisutni odvoje neko vrijeme u druženju s djetetom (takav otac odabire tip situacija u kojima će sudjelovati te one u kojima nikako ne bi mogao - primjerice ne želi presvlačiti pokakano dijete ili općenito mijenjati pelene).

5. Očevi koji su fizički prisutni, no prepuštaju sve majci i sami sebe doživljavaju kao da ne znaju što treba raditi s djetetom te da majka to sve bolje radi pa zašto bi se oni miješali.

Navela sam ovdje samo 5 primjera očeva, no svjesni smo da ih ima 555 i više. Svaki je jedinstven. Svaki ima neku svoju kombinaciju koja ili njemu kao ocu najbolje odgovara i/ili je dogovorna s majkom.

Koje su tata-uloge?

Tata je važan i kao djetetov model, odgajatelj i neizostavno kao podrška mami.

Poznato je da je majkama teško u danima nakon poroda, tijelo prolazi hormonalne promjene, um se privikava na majčinstvo, ukoliko majka doji dijete je vrlo često kod majke, što je u tom stadiju iscrpljujuće i zahtjevno... Druge životne obaveze i dalje su tu (osim posla) - kuhanje, spremanje, čišćenje, nabavka... a majka nije u punoj snazi. Uloga oca pritom je značajna.

Svaka žena negdje duboko u sebi zna kakav će njen muž otac postati jednog dana. Ona ga zamišlja i zamišlja kako se odnosi prema djetetu, kako pomaže, kako se igra, kako ide u šetnju...

Moje iskustvo govori da kada prijeđeš prag očinstva, jednostavno sagledaš svijet punim otvorenim očima. Neprocjenjivo je što mom mužu nije problem ni stavit suđe u perilicu, ni objesit veš na sušilo, ni sterilizirat bočice... skuhat ručak, otići u dućan... a osim toga igrat se s djetetom, čitat mu, presvuć ga, tješit ga, nasmijavat, postavljat granice... ma mogla bih nabrajati tijekom cijelog članka. Ne mislim ovim da bi svaki tata treba biti takav. Mislim da svaki par koji je dobio dijete ima neku svoju unutarnju koheziju koja funkcionira ili ne. Možda kod nekih parova otac neće raditi ništa od navedenog, no obiteljska svakodnevica će za njih i dalje savršeno funkcionirati.

Kod nas je bilo specifično prvih mjeseci jer sam se ja nakon poroda teško i dugotrajno oporavljala. Da sam pored sebe imala nekog tko ne želi i nema potrebu u ničem sudjelovati i podijeliti poslove, došla bih do stanja da sama ne mogu sve što je preda mnom i svakodnevica bi bila neizvedivo naporna (u pomanjkanju drugačijeg izraza).

Poneki se ovdje sada mogu pitati zašto majke tj. žene ne bi onda popravljale vodokotliće, nosile teški teret, dolijevale ulje u auto... Tu se dolazi do pitanja rodne podjele i rodnog identiteta, što je također danas vrlo ravnopravno i individualno. Svi znamo da žene danas rade i taj dio, kao što znamo da muškarci nose djecu u nosiljkama, hrane ih, uspavljuju i maze dok imaju grčeve. Po mom viđenju, granice u rodno-zasebnim poslovima mogu postojati još jedino na poljima koje iziskuju posebne fizičke predispozicije koje može imati samo jedan rod da bi se neka radnja mogla obaviti (kod muškaraca primjerice prenijeti iznimno teški teret ili kod žena biti dovoljno sitan da se provučeš kroz nešto usko...no opet ima muškaraca koji su sitni i žena koje mogu dizati teške terete jednako kao i muškarci). Jasno je da je ovo skroz zasebna tema, vrlo široka... Živimo u dobu kada je sve moguće naučiti i informacije za učenje lako su dostupne pa stoga nema prepreka da jedna strana nešto ne bi mogla naučiti.

Kod očeva i odgoja radi se o tome da je otac kao individua jednostavno važna figura u djetetovom životu, samim djetetovim rođenjem. Pritom će svaki otac, kao i svaka majka, za sebe odlučiti koja mjera prisutnosti u odgoju djeteta mu/joj odgovara.

Kao što ima majki koje rade 10 i više sati dnevno i dijete vide na sat-dva, tako ima i očeva koji su vrlo malo prisutni.

Kao što ima i majki koje strepe nad svakim djetetovim plačem, tako ima i očeva koji se brinu čim primijete nepogodnu promjenu za dijete.

Dakle, jesi li otac ili majka, nije samo po sebi odmah definirano kako će tvoja uloga izgledati, već je evidentno da to ovisi o svakoj osobi kako će pristupiti svojoj roditeljskoj ulozi.

Izdvojila bih ovdje neke crtice iz naše obitelji, situacije koje su nama normalne, a mene kao roditelja čine iznimno ponosnom na oca u našoj obitelji.

⁃ Ono kad otac razumije svaku djetetovu riječ koja je zapravo šifra za nešto (naš malac govori većinom sve riječi sa dva slova pa je tako "ti" listić, pa "lopatica", ma "mali" itd.). Nema razloga da svaki otac ne razumije takve djetetove šifre jednako kao i majka.

⁃ Ono kad otac zna zašto je dijete nervozno, ali ono iskonski (jučer si slabo spavao preko dana i jutros si se rano probudio pa si sada već malo nervozan...) - zapravo kada otac prati djetetov dnevni ritam i zna svaku promjenu u njemu.

⁃ Ono kad otac procijeni da dijete treba neku promjenu kako bi se odmaknulo od začaranog kruga nervoze - "Ajmo ti i ja malo do parka"

⁃ Ono kad otac već sam zna iskombinirat što djetetu dati za užinu/večeru... i ono kad želi naučiti kuhati gris i palentu zbog djeteta.

- Ono kad otac zna iskombinirati robicu da svi komadi pašu međusobno (jer poštuje maminu želju da se o tome vodi briga).

⁃ Ono kad otac izgara u sebi, ali i dalje djetetu govori blagim glasom punom razumijevanja 💞

⁃ Ono kad otac obrazlaže bakama/dedama/posjetiteljima zašto ne dajemo djetetu slatko prije nego navrši godinu dana.

⁃ Ono kad otac može svaku stvar koju radi i mama napraviti s djetetom (nema razlike).

Mislim da ovdje dolazimo do pitanja koliko ćemo mi MAME DOZVOLITI OČEVIMA da sudjeluju. O tome bi mogao biti cijeli zasebni članak.

  • Ponekad majke ne žele dati ocu dovoljno prostora jer smatraju za sebe kao majke da sve u vezi djeteta znaju i rade najbolje od svih.
  • Ponekad majke žele da očevi naprave sve točno onako kako bi one i ne daju im puno prostora za vlastite ideje i prijedloge.
  • Ponekad majke žele da im očevi čitaju misli pa se ljute kada otac ne napravi "ispravno".
  • Ponekad majke izgube svu energiju i moć te proslijede dijete ocu i kažu "Evo, ja više stvarno ne znam što bi".
  • Poneke majke sve postupke u odgoju dogovaraju s ocem.

Različite smo kao majke, a različiti su i očevi i svi naši odnosi.

Svaka je obitelj jedinstvena. Pronađimo najbolji način za funkcioniranje baš naše obitelji. Pritom su neizostavni razgovor, povjerenje, iskrenost te dijeljenje zajedničkih vrijednosti i vizija.

Na samom kraju neizostavno imam potrebu i želim zahvaliti svom ocu, i ocu mog djeteta. Hvala vam!

Tea bez tabua

Stručna literatura:

Bracket, K. P. (ed.), (2009) Battleground: the Family. Volume 1 (A-G). London: Greenwood Press

Brajša, P. (1995) Očevi gdje ste. Zagreb: Školske novine

Čudina-Obradović, M., Obradović, J. (2003) Potpora roditeljstvu: izazovi i mogućnosti. Revija socijalna politika. 10 (1), 45.-68.

Juul, J. (2019) Coaching za roditelje. Zagreb: Harfa

Ljubetić, M. (2007) Biti kompetentan roditelj. Zagreb: Mali profesor

Ljubetić, M. (2012) Nosi li dobre roditelje roda?! - odgovorno roditeljstvo za kompetentno dijete. Zagreb: Profil International