Vaša slika o djetetu vs. slika drugih o vašem djetetu

2020-09-28

  Možete li vjerovati da se vaše dijete zaista ponaša drugačije u parkiću/vrtiću/igraonici/školi/kod drugih.... , nego kod kuće kad je s vama? Možete li to prihvatiti?

  Dolazite po svoje dijete u vrtić i odgojiteljica vam opisuje neka ponašanja. Vi se pitate o kome ona govori. Gotovo ste uvjereni da je nešto krivo protumačeno, da je dijete imalo loš dan, pitate se koliko dobro je uopće upoznala i imala priliku promotriti vaše dijete.

  Imate viziju kako želite da vam se dijete ponaša te ga odgajate u tom smjeru. Na primjer, razvijate djetetovu koncentraciju i pažnju jer to smatrate važnim (ovaj primjer primjenjiv je na sve druge slične situacije). No, onda vam jednog dana odgojitelj/učitelj/pedagog... skrenu pažnju na to kako je vašem djetetu jako loša koncentracija. Opišu vam situaciju te ponašanje vašeg djeteta. Naravno, vi to ne možete vjerovati. Tvrdite i dalje kako ste sigurni da je koncentracija vašeg djeteta odlična. Na kraju krajeva, na tome ste najviše i radili.

  Dugo sam razmišljala zašto je roditeljima teško objasniti i prikazati drugačiju sliku djeteta nego što je oni sami imaju.

  Prije svega, ako kao roditelj vidite ponašanje svog djeteta koje se svaki put ponavlja na jednak način, teško vam je vjerovati da se negdje drugdje ponaša drugačije. Susrela sam se s različitim reakcijama roditelja u ovakvim slučajevima. Postoje roditelji koji jednostavno ne vjeruju da se dijete drugačije ponaša. Postoje roditelji koji sumnjaju da je to istina, no ne žele priznati to. Postoje roditelji koji traže krivca u tom drugom okruženju. Niz je različitih reakcija, no najrjeđa je prihvaćanje činjenice da se dijete u drugom okruženju zaista ponaša drugačije. Sigurna sam da je jedan od razloga i uvjerenje roditelja da je to njihov vlastiti neuspjeh ili uvjerenje da nemaju kontrolu. Također je moguće da se osjećaju nemoćno te da preispituju svoje roditeljske kompetencije.

  Normalno je da se dijete u različitim okruženjima ponaša drugačije. I normalno je da vi to ne možete znati dok se dijete ne nađe u tim uvjetima. Možda je zaista koncentracija vašeg djeteta nešto niža u okruženju s više djece, u drugom prostoru. Možda postoji neki drugi uzrok tome.

  Kako prihvatiti činjenicu da vam netko opisuje ponašanja vašeg djeteta na potpuno drugačiji način nego što ih vi vidite? Vjerujem da je to zaista teško. Vjerujem da se u takvim situacijama izmijeni cijela paleta vaših emocija i stanja, od tuge, ljutnje, nemoći, frustriranosti, nezadovoljstva, zabrinutosti..... Dopustite si sva ta stanja i emocije. Nakon toga krenite djelovati. Za dobrobit svoga djeteta. Kada vam druga osoba skrene pažnju na lošu koncentraciju vašeg djeteta, promislite, uspostavite suradnju sa svim osobama uključenima u odgoj svoga djeteta te ćete jedino na taj način pomoći svom djetetu da razvije koncentraciju u različitim okruženjima.

  Gotovo je jednaka reakcija roditelja u primjeru kada je pokazano ponašanje djeteta obrnuto od opisanoga. Dakle, s djetetom kod kuće pokušavate stvoriti razdne navike, razviti koncentraciju, dajete mu zadatke, radne listiće, čitate priče.... I primjećujete kako djetetu pažnja često odluta, kako je koncentracija prema vašim mjerilima nedovoljno dobro razvijena. U vrrtiću/školi... je potpuno drugačija situacija. Vaše dijete pokazuje odlično razvijenu koncentraciju i pažnja je također na razini na kojoj treba biti. I u ovim slučajevima dosta roditelja počne preispitivati svoje kompetencije, možda razvije slična stanja i emocije kao u prvom primjeru jer od djeteta ne dobiva ona ponašanja koja drugi dobivaju.

  Kao roditelji razvijate odgovornost za sve što ima veze s vašim djetetom. Svako njegovo manifestirano ponašanje direktno se odražava na vas i često kao roditelji to poistovjećujete s uspjehom ili neuspjehom u roditeljstvu. Ako sve ide kako ste zamislili, vjerojatno uz uspjeh dolazi i osjećaj da imate kontrolu u svojim rukama. Tu se može pojaviti i misao o tome što će drugi misliti o vama ako nešto nije kako ste vi zamislili da treba biti.

  Sve prije navedeno ne bi trebalo biti nikakva mjera kompetentnosti roditelja, njihova uspjeha ili kontrole. Mjera kompetentnosti ogleda se u prihvaćanju svog djeteta, razumijevanju, davanju pažnje... Na koncu, to i je ono što dijete od vas očekuje. Ne da uspostavite kontrolu i mjerite svoj uspjeh njegovim ponašanjem. Kompetentnost u roditeljstvu ogleda se u mogućnosti da prihvatite sve osobine, osobitosti i specifičnosti svoga djeteta, da ga razvijate i odgajate na način prilagođen njemu, a ne vama. Stoga, ako vaše dijete u drugom okruženju ne pokazuje dovoljnu razinu koncentracije, ako udara drugu djecu, otima igračku, plače kad je nemoćno, ruga se drugima, previše je povučeno ili pokazuje bilo kakvo ponašanje za koje niste znali da pokazuje (jer u kućnom okruženju nije dovedeno u takve situacije da bi imalo priliku pokazati), to nije znak vašeg neuspjeha. To nije znak da nemate kontrolu ili da ste loš roditelj. To nije znak da s vašim djetetom nešto nije u redu. To je znak da bolje i kvalitetnije promotrite svoje dijete, saslušate što vam stručnjaci imaju za reći. To je znak da shvatite i pronađete uzrok tom za vas novom ponašanju. Razumijte i prihvatite svoje dijete - to je najveći dar koji mu možete dati! I tek iz tog stanja možete početi dalje djelovati i surađivati s odgojiteljima/učiteljima/pedagozima te ćete postići optimalne rezultate za dobrobit svog djeteta. 


Daria bez tabua