Vrijednosti, uvjerenja i odgoj

2020-09-08

                                          

Najgora vrijednost i najgore uvjerenje je ono koje nikako ne želite promijeniti.


Vrijednosti

Roditelj ste i odgajate svoje dijete da bude poslušno i pristojno, da ne odgovara, ne protivi se, da je tiho i sluša. Vama važna vrijednost se očituje u tome. Vi želite mirno, poslušno i pristojno dijete te to smatrate vrijednošću u odgoju. Neki od vas koji čitate ovaj tekst će se pronaći u ovoj vrijednosti i potvrditi je, a nekima će biti strana.

Drugi slučaj, suprotan ovome, je da vam je kao roditelju važno da se dijete zna zauzeti za sebe, argumentirano izboriti za sebe, "ne dati" na sebe. Vrijednost koja je vama važna je u suprotnosti sa prvom te je u skladu s time vama važno da se dijete što više izražava, što više proturječi i odgovara drugima. Neki od vas koji čitate ovaj tekst pronaći će se u ovome i potvrditi si to, a nekima će to biti nepojmljivo i nedopustivo (možda baš onima iz prvog primjera).

Iz navedenih primjera očito je kako svaki roditelj ima svoje vrijednosti i u skladu s njima odgaja dijete. Uspjeh u odgoju vidljiv je kad u djetetu prepozna razvijene osobine te određene vrijednosti. I za svakog roditelja je baš njegova vrijednost ispravna i istinita. To ne znači da tu vrijednost treba ili ne treba promijeniti, no uvijek je dobro razmisliti i osvijestiti koliko je to u skladu s prirodom vašeg djeteta, koliko mu metoda odgovara te naposlijetku, koji je dugoročan cilj i ima li smisla. Na primjer, ima li smisla da vaše dijete uvijek u životu ostane tiho i poslušno? Ima li s druge strane smisla da svakome proturječi, da se buni, da se uvijek bori za sebe? Vi najbolje znate odgovor.

Uvjerenja

Kao roditelj imate uvjerenje da je strog odgoj, autoritaran i odgoj vikom ispravan te polučuje najbolje i najbrže rezultate.

Drugi primjer bio bi da kao roditelj imate uvjerenje kako je prijateljski i popustljiv odgoj najoptimalniji i dijete će izrasti u kvalitetnu smirenu, sigurnu osobu.

Ovo su dva ekstremna uvjerenja o odgoju. Nijedno nije ispravno. Ali vi ih imate i dalje i vodite se njima u odgoju svoje djece. Budući da nijedno nije ispravno, to bi bila ograničavajuća uvjerenja. Oba uvjerenja mogu nastati u obiteljima u kojima ste i sami odgajani. Kao mali odgajani ste hladno i autoritarno i smatrate kako ste ispali baš odlično i odlučite to nastaviti primjenjivati. Roditelji iz drugog primjera kao mali odgajani su na isti način, no odlučuju to promijeniti jer im se ne sviđa te biraju popustljiv odgoj.

Što kada imate takva ograničavajuća uvjerenja koja ne služe ni vama ni djetetu? Pa bilo koje uvjerenje da imate o bilo čemu, prvo morate razmisliti o njemu. Važno je prihvatiti i osvijestiti da je ograničavajuće. Kada je riječ o odgoju - to je najteži dio. To je kao da vam netko kaže da potpuno krivo sve radite te da je sve zasnovano na krivim temeljima, vjerovanjima (vašim uvjerenjima). Mogu vam to reći i knjige i prijatelji i stručnjaci....možete vidjeti i po djetetu, po sebi.... Dok god vi to ne prihvatite i ne odlučite nešto promijeniti- vaše uvjerenje ostat će isto ograničavajuće uvjerenje kao i prije svega što je navodilo na to da promislite o njemu. Realno, zašto bi roditelji iz prvog i drugog primjera išta promijenili ako im sve ide po planu, ako oni sebi samo potvrđuju da tako treba biti, zašto bi na njih trebala utjecati silna istraživanja, stručnjaci, realan učinak na razvoj njihova djeteta? Upravo zato je najgore uvjerenje ono koje niste nikad poželjeli promijeniti. Razmislite malo o svojim uvjerenjima, kako ste ih stekli i zašto ih primjenjujete, s kojim ciljem.

Kao stručnjak u odgoju i obrazovanju i ja imam neka ograničavajuća uvjerenja. S ponosom mogu reći kako sam neka osvijestila i promijenila, a na nekima radim i postepeno ih mijenjam. To je drugi najteži dio, promjena uvjerenja. Ne postoji klik za to. Ne postoji opcija zaspeš- probudiš se- odlučiš- promijeniš. Postoji opcija rada na sebi koja uključuje i rad sa stručnjacima, postoji opcija koja se zove proces i prihvaćanje tog procesa, uspona i padova, sporije vidljivih rezultata. Ali postoji opcija i budite ponosni na sebe što je prihvaćate i uzimate u obzir.

Recimo da ste roditelj iz prvog primjera i uviđate da ništa ne rješavate vikom. Nakon čak i godina takvog odgoja, odlučite nešto promijeniti. Budite sigurni da ćete još koji put viknuti, taj obrazac ponašanja neće samo tako nestati. Budite sigurni da ćete još koji put dijete staviti "u kaznu", ali budite ponosni na svaki put kad to ne napravite i na svaki put kad primijenite novu metodu. Osim toga, budite sigurni da ćete poželjeti odustati jer istina je da dijete najčešće najbrže reagira kad viknete, ali to je iz straha. Važno je ne odustajati.

Da biste promijenili ograničavajuća uvjerenja o odgoju, morate jako puno raditi na sebi. Prvo na sebi, osvijestiti sebe, prihvatiti sebe i donijeti odluku. Potom kreće rad na sebi u ulozi roditelja. Čini se kao puno rada. I jest. Zato se mnogi ne usude, zato rijetki uspijevaju i rijetki mogu reći :"Ponosan/na sam na sebe jer više ne vičem na dijete!" (ili bilo koji drugi primjer na kojem ste radili) . Ja spadam u ove rijetke, a vi?


                                                                                                              Daria bez tabua