Mother struggle

Iz pera jedne mame... 

Svaki početak je težak...

  Od prvog dana postalo mi je jasno da život više nikada neće biti isti. Da sada dan ima 24 sata koja moram provesti budna, spremna za reakciju ove ili one vrste bila ja na to spremna ili ne. Sjećam nas se u bolničkoj sobi, pred prozorom. On njurga, a ja ga nosim, pjevam, tješim i gledam preko puta u dio rađaonice koji se vidio. I razmišljam Bože, a ja sam mislila da će mi tamo biti teško. Taj dio nisam ni osjetila, ali doslovno. Bila sam pod općom anestezijom, napravljen je hitni carski rez i ja sam nekih 5-6 sati nakon toga dobila svoj smotuljak u ruke. Sve što sam čitala, što sam se kao pripremala, sve je palo u vodu. Samo tako. Bez najave. Sad si trudna, sad više nisi i sad se nosi s tim. U bolnici još kako tako, ipak imaš sestre na raspolaganju i nekako si sigurnija da će biti sve u redu. Nikad neću zaboraviti kako sam trčala jer sam mislila da se guši, a on je samo bljuckao jer se previše najeo. Kad je taj dio ostao iza nas, krenulo je prvih mjesec dana kojih se sjećam samo u magli. Znam da nisam znala kad mi dan počinje, a kad završava. Bila sam budna i kad bismo otišli na spavanje jer nisam znala kad će se probuditi i hoću li reagirati. Mislila sam da će umrijeti ako mu isti tren ne dam jesti jer ipak sam ja izvor njegove hrane. U jednom trenutku sam odustala od svoje želje da sve radim sama jer nisam bila sposobna istuširati se, a kamoli počistiti stan ili skuhati ručak. Došla je mama pomoći, pojavila se tu i tamo i svekrva, ali jedina pomoć koju sam imala bio je skuhani ručak jer nas četvero u stanu od 30ak kvadrata jednostavno nije moglo funkcionirati. Nekako je taj prvi mjesec proletio i krenula su naša putovanja kod mojih i natrag i tako cijelo ljeto zbog muževljevog posla. Koliko god bilo naporno, dobro mi je došlo da promijenim sredinu, da vidim druge mame i da shvatim da nije samo meni teško već da svaka od nas brine svoje brige. Tri mjeseca toga ljeta puno su značila za naš reset i za uspostavljanje napokon nekakve rutine kad je beba već imala 5 mjeseci. Rutina je uspostavljena, ali neiskustvo i slabo snalaženje od prvih dana rezultirali su sporim napretkom u motorici i pedijatrica je savjetovala inzistiranje na boravku u potrbušnom položaju, što mi dotad skoro pa nismo prakticirali. Sljedeća četiri mjeseca prošla su u forsiranju, ali nedovoljnom. On je puzao vojničkim stilom i to koristeći više jednu stranu tijela. Sa 11 mjeseci, u zadnji čas, upućeni smo na vježbe, tj. na Bobath terapiju i nakon mjesec dana plakanja i ustrajanja, uspio se posjesti sam i propuzati četveronoške. Sa godinu dana stajao je na nogama i hodao uz namještaj. Plakala sam i stresirala se kad smo saznali da moramo na terapiju jer sam krivila sebe što nisam znala da treba inzistirati na vježbanju i unatoč bebinom negodovanju. Susprezala sam suze na terapijama gledajući njega koliko se opire i koliko se previja, plače, negoduje dok fizioterapeut radi svoj posao. I kroz sav taj plač naučila sam napokon lekciju. On može plakati 45 minuta bez prestanka i preživjeti. Za mene je to bio šok. Eto, toliko sam bila neiskusna. 45 minuta i kad terapija završi, kao da ništa nije bilo. A mi doma na svaki njegov "kme" skačemo, nosimo, treskamo, nunamo i ne znam više što sve ne radimo kako bismo mu udovoljili. Nakon ovog iskustva po prvi put smo shvatili da možemo malo prodisati i olabaviti. Jer djeca, zamisli, plaču! I tako se i ne okreneš, a dijete slavi prvi rođendan. Živo, zdravo, zadovoljno, nasmijano, a ti misliš "očito nešto ipak radim dobro".

Prošla je prva, krećemo prema ''terrible two''!

Razdoblje od prvog do drugog rođendana proletjelo je duplo brže negoli od rođenja do prvog rođendana. Otkad se postavio na noge i krenuo istraživati svijet na nogama, krenuli smo na jedan novi nivo u igri roditeljstva. Trči za njim, drži ga za ruku, pazi da ne padne, pazi da mu je okolina sigurna, veži ga u kolicima da ne izađe iz njih, postavljaj mu granice, daj mu do znanja kamo može, kamo ne smije. Ludilo, ali zabavno ludilo! On je još uvijek uglavnom sretno, nasmijano dijete koje uživa u svom novom pogledu na svijet, a ja sam napokon došla sebi i shvatila da se greške daju ispraviti i da je maleni prohodao unatoč tome što prvih 5 mjeseci života nije boravio na trbuhu. Sad znamo za drugi put! Uglavnom, roditeljstvo postaje sve zanimljivije i zanimljivije. Dosad sam brinula o hranjenju i redovitom mijenjanju pelena, a sad već mislim o drugim stvarima. Karakter je sve očitiji. Dečko ima svoj stav. Negoduje, ljuti se, udara glavom. Evo ga, novi šok. Udara glavom. I što sad da ja radim? Kako se to sredi? Kako to prestane? Nemam pojma! Uglavnom mi svi govore "proći će". Nije mi to neka utjeha. Vidim da se neće povrijediti, vidim da on dozira te udarce, ali svejedno nije ugodno gledati. Primjećujem da se to javlja kad je ljut jer mu se neka želja nije ispunila. I tako to traje nekoliko mjeseci. Dugih nekoliko mjeseci, ali da, prošlo je. Samo od sebe. Zapravo, kako je krenuo koristiti sve veći broj riječi i kako je naučio bolje dati do znanja što želi, udaranje je prestalo. Vokabular je narastao rapidnom brzinom i već oko drugog rođendana mi se razumijemo bez problema. Imam osjećaj da razgovaram sa odraslom osobom. Što se dogodilo? Gdje je nestala moja beba? Kažu da ih nakon drugog rođendana i ne smijemo zvati bebama. Ovaj moj malac to definitivno više nije. On je velik. On nosi veličinu 92, čak i 98. On pita što mu treba. On zna gotovo sve riječi iz slikovnice "Moje prve riječi" i on je sve zanimljiviji i zanimljiviji. Provoditi vrijeme s njim pravi je užitak. Sve vidim njegovim očima. Otkrivam svijet nanovo. Pričam mu, objašnjavam, on ponavlja kao malena papiga. Presretna sam jer imam osjećaj da zajedno učimo i da nam dobro ide. Napokon dobar osjećaj! Uistinu je predivno biti mama!

Tantrumi

Famozna riječ za koju donedavno nisam niti znala, a sada nam je u upotrebi gotovo svakodnevno. Ispadi bijesa. Zbog gluposti rekli bismo mi odrasli. Nama su gluposti. Njima nisu. Znam da nisu jer se pokušavam staviti u njegovu kožu i shvatiti zašto plače. Ponekad mi to i uspije, zagrlim, smirim i idemo dalje. Ali ponekad..."Mama, otvori mi puding!", ja otvorim, a on: "Ne, ne, ne, ne, ja ću!!!" I krene stupanje, plakanje, vrištanje i tako narednih 5 minuta. Zato što sam mu naizgled ispunila želju. Eh da, i tako jedno bar 5 puta dnevno. A posebno su mi dragi oni u vrijeme odlaska na spavanje. Kad zaspimo zajedno u suzama i u bijesu. Čitam ja knjige, gledam ja videa, upijam ja savjete, ali ne mogu. Jednostavno ne mogu svaki put prisiliti sebe da se smirim, da dišem, da razumijem, da pristupim mirno i da sredimo situaciju bezbolno. Recimo da sam na 60%. Kad sam sama sa sobom u redu i kad mi je dan dobar, onda nema problema. Onda reagiram toliko dobro da vidim tantrum u nastajanju i preveniram sve. Kad mi je dan nikakav, kad sam sama sa sobom posvađana, samo sikćem, vičem, ljutim se na njega i na sebe još više. Jer ja sam odrasla osoba. Ja bih se trebala znati kontrolirati. Ja ne bih trebala planuti. Ja znam razliku u njegovim reakcijama kad pristupim mirno i kad pristupim kako ja kažem, luđački. I opet ne uspijem svaki put. Priznajem, želim raditi na tome. Želim sebe dovesti u red kako bih njemu bila primjer i želim da se nauči regulirati svoje emocije čim prije. Dug je put ispred nas, ali može se. Znam da se može. Što dalje vrijeme ide, sve mi je jasnije kako je istinita ona uzrečica "Malo dijete - mala briga, veliko dijete - velika briga!" Ipak, želim učiti i želim rasti skupa s njim i biti što bolji roditelj. Vjerujem da sam već sad najbolja što trenutno mogu biti, ali sam svjesna prostora za napredak. Vjetar u leđa daju njegovi zagrljaji i poljupci i njegovo "mama, mama, mama" po cijele dane. Dajem mu do znanja kad sam ljuta. Dajem mu do znanja kad sam sretna. Dajem mu do znanja kad sam tužna. A on me svaki dan u jednom trenutku pita "Jesi doba?" (Jesi dobra?), a zapravo pita jesam li dobro. I on je jedina osoba koja me to pita. Jedina. Osoba od 2 godine i 3 mjeseca. Ponosna sam. Ponosna sam na svaki put kad sam ga grlila i sprečavala ga da me udari i ponavljala mu "Ljut si. Proći će. Bit će dobro. Sad ne možeš. Sutra ćeš se opet igrati. Itd." Vidim koliko mu je to koristilo i veselim se svemu što ćemo tek iskusiti i naučiti.

Budi primjer.

JEDAN OD ONIH DANA...

Jedan od onih dana...

  Ima tih dana kad se na kraju dana zamisliš i ne znaš uopće kako si preživjela. Imati dijete je najveći blagoslov, gledati ga kako raste, rasti zajedno s njim, buditi dijete u sebi iz dana u dan kako bismo bili što bliži svome djetetu uistinu jest jedan divan i poseban proces. 

  Dok je bio mali misliš se jede li dovoljno, spava li dovoljno, napreduje li dovoljno, a zapravo se nemaš oko čega brinuti. Sad kad ima skoro dvije godine pitam se jesam li mogla više uživati, a manje brinuti. Jesam, naravno, ali prvi put sam majka i sve me snašlo u potpunosti nespremnu. Moj dječak će za 2 i po mjeseca napuniti 2 godine. Svoj karakter pokazuje od prvih dana. Pravi je "malac tvrdoglavac", kako ga volim zvati. Uporan, dosljedan u borbi za onim što trenutno želi, ne bira sredstva. 

  U posljednje vrijeme ta njegova sredstva borbe su bila redom udaranje glavom o bilo što, nebitno koliko tvrda podloga bila, zatim griženje i sad, najnovije, udaranje rukama nas koji ga okružujemo. 

  Znam da je pozadina životni kaos u kojem se nalazimo već neko vrijeme, ali na dane kad sve to što muči mene, a očito posljedično muči i njega, izađe van na tako neugodan i težak način, osjećam se slomljeno, poraženo, jadno i bijedno. Na dane se pitam pa kako je moguće da mi je dano postati nečijom majkom ako se ne znam nositi sa svim izazovima koje mi moje dijete priređuje, a onda se sjetim da to dijete još nema niti dvije godine i padnem u još veću depresiju. Ako se ne znam izboriti sa dvogodišnjakom, kako ću tek "ratovati" sa predškolcem ili jednoga dana, sa pubertetlijom? Osjećam se nespremnom za sve što dolazi jer se i sad na dane jako teško nosim sa njegovim ispadima bijesa. Vičem, urlam, pokušavam nadglasati njegov plač, a on ne čuje ništa. I ja to znam, da on ne čuje jer je koncentriran na ono što ne može dobiti. Ipak, ne znam kako mu objasniti u ovoj dobi da se neke stvari ne smiju, da udaranje nije opcija, da mu nitko ne želi ništa nažao i da smo tu za njega. Što god da ja pitam, predložim, ponudim, njegov odgovor na sve je "ne". Otima se, ne da mi da ga držim, traži gdje će nešto ugristi jer je toliko bijesan. Ponekad kad su ti ispadi dugotrajni i kad u potpunosti iscrpi i sebe i mene svojom borbom i plačem, uspijem ga umiriti zagrljajem i tapšanjem po leđima dok ne zaspi. Umori sebe, umori mene i onda zaspi kao maleni anđeo. Nekoliko jecaja dok u potpunosti utone u san mene na kraju dana u potpunosti dotuku. S jedne sam strane sretna jer sam ga uspjela smiriti i fascinira me koliko se može opirati, ali onda se ipak opusti u mom zagrljaju i utone u san, a s druge strane sam unaprijed umorna jer znam da je ovo bila samo jedna u nizu borbi. Ipak, koja god u nizu bila, borba je iza nas i savladana je. Idemo dalje, tješim se onom poznatom roditeljskom rečenicom "proći će" i iščekujem sve što nosi novi dan.